Portfelj bez ministra
|
Nikada nisam razumio zašto se Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta tako zove. Ponekad se obrazovanje i znanost razdvoje, ponekad spoje, već kako dođe koja vlada, ali sport je neizbježan. To je, kako se meni vidi, jedno od zadnjih uporišta naše kolektivne uspomene na prošla vremena. Nešto kao zdravi duh u zdravom tijelu i fizkultura kao stup društva. Ali dobro, i to bi već nekako imalo smisla kad bi vrlo ministarstvo nešto činilo u Dugoj Resi i u Rijeci i u Splitu ne bismo li našli nove Stipančiće, Sušnje i Đurđe Bjedov. Ili da barem jedan bazen sagradimo u Vinkovcima ili da barem nešto osiguramo atletskim entuzijastima u Sinju. Ili barem kuglanu u Travnom. Ma barem terene za stolni nogomet. To je, naravno, nemoguće. Nemoguće, jer je sport u nazivu ministarstva zapravo lažno predstavljanje. Možda bi mu bolje odgovaralo ime Ministarstvo ovoga i onoga i profesionalnog sporta. Jer to je čime se oni zapravo bave. Brzojav Janici, brzojav Davis cup reprezentaciji, potpora Markoviću, gostovanje s reprezentacijom u Izraelu. I još, kad ministar nađe vremena (a nađe), mali nogomet s Thompsonom. Evo, vidim danas na zadnjoj stranici Sportskih novosti ozareno lice ministra Primorca u "opuštenom razgovoru s Vlatkom Markovićem" u Tel Avivu. I ja sam gledao utakmicu, doduše na Tel Eviziji. Nije u tome stvar. Međutim se donosi proračun za iduću godinu. Za idući tjedan svi Primorčevi podanici najavljuju štrajk (dobro, svi osim Vlatka HNS Markovića). S pravom, jer situacija je tragična. Ministar bi bio prvi pozvan da kaže: (a) vaši zahtjevi su neopravdani zato i zato, ili (b) imate pravo; ili ću stvar popravljati, i to odmah, ili se ja iz tog vlaka iskrcavam. Avaj, on se, brižan, ukrcao na avion za Tel Aviv. Pitanje za 100 kuna: što je po profesiji naš ministar znanosti i obrazovanja? Odgovor: forenzičar! PS Još uvijek mi se čini da Hrvatska nije načinila niti jedan faul u 1. poluvremenu. Možda jedan? Jel netko zna? |
