23.07.2011., subota

I cheated myself like I knew I would

U nedjelju, 22. svibnja šetali smo Terazijama i svi plakati su nas pozivali da dođemo na Kalemegdan vidjeti Amy. Mali prozočić u prenatrpanom kalendaru obaveza, lijena šetnja po centru Beograda. Obilazili smo knjižare tražeći srpski prijevod Franzena da ga poklonimo mojoj strini. Bez uspjeha. Svugdje isti odgovor: Corrections je rasprodano, Freedom još nemamo. (Da, da. Na Terazijama sve knjižare rade nedjeljom.)
Kako pregorko točno. Kao neko ukleto proročanstvo. Amy je Corrections proigrala, a Freedom nije dočekala. To jest, je. Na svoj način prevedeno.
Smijali smo se tog sunčanog jutra na Terazijama i već smo skovali plan kako ćemo za dva tjedna opet biti na istom mjestu. S ulaznicama u džepu. Iskusno smo zaključili kako je i organizator iskusan. Jer nastupit će Amy i Moby - u istoj večeri. Nikad ne znaš u kakvoj formi će Amy doći pa, eto, Moby kao osiguranje. Da slučajno ne propadne večer.
Zapravo smo znali da doći nećemo. Onaj prozorčić u kalendaru je bio jadan i majušan, više je ličio na puškarnicu na Kalemegdanu nego na prozor. Ali je bilo slatko promišljati kako putujemo na koncert, kako jurimo autoputom, a Amy nas navodi. Ne Nataša i druge virtualne i satelitske varke. Nego Amy iz CD plejera. Na najjače. Cheated ourselves.

Zastrašujuće točno. Kao ukleto. Kalendar je bio nemilosrdan, a Amy u Beogradu … na svom posljednjem koncertu - isto. Prema sebi i svima. Bolje da ga nikad nije ni bilo.

Teorija o 27 godina sad dobiva novu evidenciju. Cobain, Janis, Hendrix, Morrison, pa sad i Amy. Ali to je otprilike bez veze.
Ima ljudi koji žive u prezentu. Znate puno takvih. Prošlost ne postoji. Ili je loša ili je nevažna.
Vjerojatno je ne loša, nego grozna. Nema fotografija, nema sjećanja, godišnjica ni uspomena. Nema jubileja. Čak i dobri dani se brišu, koja korist od toga. Prošli su. Postoji neki viši razlog zbog kojeg se prošlost ne broji. Ta funkcija je ugašena.
Nema ni budućnosti. Ona je nejasna i apstraktna. Pa nema ni ciljeva, nema planova, projekcija, memoara, nema unplugged varijanti. Niti hipotekarnih kredita i mirovinskih fondova.
Samo prezent. Bez poštede za sebe i sve svoje. Dok traje.
Prezent se danas za Amy zaustavio. Pa dobro, Amy. Ali znaj: Since I've Come Home, Well My Body's Been A Mess, And I Miss Your ginger Hair.




- 22:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.02.2011., petak

Udruženi rad

1978.

Krleža je još bio među nama.
Zvečka je bila živa.
Tenžera je bio živ.
Novi val je bio novorođenče.
Polet je bio na ulicama.

Pričalo se da postoje fotokopirni aparati.
I videoteke.
I da će postojati i roboti i kibernetika.
Ni vizionari nisu predviđali da će se jednom u dućanima i kioscima prodavati voda.
Ante Marković nije ni slutio da će postati premijer.
Zdravko Mamić je maturirao
Zdravko Tomac je raščistio s religijom.
Istarska malvazija je bila dno dna.
Stevo Karapandža i Oliver Mlakar su propagirali Vegetu.
101 nije postojao ni u planovima.
Od zapada prema istoku se vozilo ulicama 8. Maja i Socijalističke revolucije.
PMF je bio dio "Plješivice" (ili obratno).
Pokret nesvrstanih je zapao u krizu.
Ćiro i Sudac i Braco još nisu ni čuli da postoje karizmatici.
Djeca su se na livadama igrala lopte.
Gimnazije su bile obrazovni centri …

A fakulteti su se ustrojili kao SOUR-i, OUR-i i OOUR-i. Tako su odredili drug Edvard Kardelj i izvršitelji. Pa je i PMF postao OUR. Te su se ustrojili OOUR Prirodoslovni odjeli i OUR Matematički odjel. Točno i precizno prema ZUR-u.
Sad vi mislite da se tu moglo nešto kao izvrdavat. Jok. Bilo je: veži konja gdje ti gazda kaže. Te smo studente i sebe same uzdizali u udruženom radu, baš kao u nekom Kunderinom romanu.

U međuvremenu, dogodilo se nekoliko omanjih promjena. Onako, za otprilike puni krug. Nesvrstani su opet u krizi, Zdravko Tomac je opet rasčistio s religijom, 101 ne postoji, opet se govori o prodaji hrvatskih voda; jedino polet više nije na ulicama.

ZG Holding, podružnica Zagrebački velesajam tu je beskompromisan. Nema oklijevanja, danas se mora brzo misliti i proaktivno djelovati, pa će i oni natrag u retro. Uostalom, kako sami ponosno kažu na svojoj web stranici, "odlukom stručne poslovne javnosti Zagrebački velesajam ponio je 2008. laskavu titulu hrvatskog Superbranda".
Danas smo na službenu adresu na poslu dobili prekrasnu pozivnicu za još jedan sajam na Zagrebačkom velesajmu. Pa si je pogledajte.

Photobucket

Dragi Holdinže,

Evo ti drugi put pišem makar ni sad nemam nade da će te to kosnuti. Ti imaš puno posla i puno podružnica. Znam da ne stigneš pročitati niti sve što one pišu, a kamoli ovo. Ipak, sugrađani smo i gajim neke osjećaje prema tebi. Pa te molim da se ne blamiraš i da ne sramotiš nas, svoje mušterije i sponzore. Molim te, a i za tvoj imidž bi pomoglo, vjerujem, da preneseš nekom u podružnicu Zagrebački velesajam da OUR-i više ne postoje.

PS
Holdinže, nemaš pojma koliko je u današnje doba suptilna i subverzivna tvoja adresa sa spomenom OOUR-a Matematički odjel.


- 22:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.01.2011., nedjelja

Šest sati

Već svi znaju da su u pripremi novi Zakon o sveučilištu, Zakon o znanosti i Zakon o visokom obrazovanju. Velika bura se digla jesenas jer ovi zakoni predviđaju znatne promjene u organizaciji i financiranju znanosti i visokog školstva. Osobito su nas iritirali nerazumno kratki rokovi za javnu raspravu i onaj toliko puta doživljeni osjećaj bespomoćnosti.

Ako je Vlada uzela i time-out da u miru osluhne što smo joj imali za reći, sada se čini da upravo počinje play off. Evo, pomalo se i samootkrivaju idejni tvorci novog paketa zakona. Zavrtilo se na Filozofskom fakultetu i gruda će se opet zakotrljati.
O samom sadržaju i spornim odredbama pa i o koncepciji sad neću; to ostavljam za tjedne koji su pred nama.

Za sada samo kratki (opet uzaludni) protest protiv jedne vječne, sveprisutne i podle podvale.
U današnjem Jutarnjem novinarica Ivana Kalodjera Brkić hladno (i kao neutralno) kaže:
"Kritičarima dio javnosti prigovara da je usred recesije od profesora koji za 6 sati rada tjedno u nastavi prime 15.000 kn licemjerno zazivati štrajk".

Pere novinarica Kalodjera Brkić ruke od toga (jer to kaže "dio javnosti"), ali provuče kroz oči čitatelja u članku od 15-tak rečenica. Pa sad, ako netko i prigovori, niti je to njena greška, niti stav. Nešto kao recite narodu da se javnost buni.
E, pa evo, gđo Ivana, meni se to ipak čini kao unfair igra pa evo i prigovora.

Prvo, taj smo argument čuli tisuću puta i svi znamo koliko je jadan. Uzmimo npr. Šprajca ili Denisa Latina. Latinica ide ponedjeljkom i traje 2 sata. Znači li to da Denis Latin radi na TV-u 2 sata tjedno? Je li trajanje njegovog pojavljivanja na ekranu argument za njegovu plaću?
Svi znamo da nije - to se poteže samo kad se želimo obračunati s čovjekom ili pozicijom. Ili, vječno pitanje: je li istina da nastavnici u školama rade samo onoliko sati tjedno koliko "nastupaju" pred đacima? Da, ako tako u bezočnim napadima paše kojekavim pomoćnicima ili reformatorima. I dalje: koliko sati na dan kirurg operira, koliko sati na dan ili u tjednu prometni policajac mrzne na nekom raskršću regulirajući promet?

Drugo, podlo, da podlije ne može biti, je upletati plaće profesora u raspravu o novom paketu zakona. Jer niti ti zakoni, niti oponenti, ne govore ama baš ništa o plaćama.

Treće, ako ćemo baš mak na konac. Zna se koliko je tjedno nastavno opterećenje sveučilišnih nastavnika. I zna se da je slično u Zagrebu, Beogradu i Parizu, na Cambridgeu i na Yaleu. Zna se i zašto i zna se što još se od tih nastavnika očekuje i što oni manje ili više uspješno izvršavaju. Druga je stvar, naravno, što i kako rade upravo naši sveučilišni nastavnici. Lako ćemo se složiti da kod nas nije dobro te da puno previše njih ne radi niti dovoljno niti dobro. Svi bismo voljeli da se to izvede na čistac - ali ovako sigurno neće.

15.000 kn je lijep novac. Šteta da se ne kaže da je to gornja ograda plaće samo za one u najvišem zvanju. Nije baš kao u Ljubljani i Pragu, ali u našim uvjetima nije ni malo.
Problem je samo u tome što 15.000 kn nije plaća za šutnju nego za djelovanje. I beskrajno je nepravedno kritiku zakona moralno ucjenjivati s pristojnom plaćom. A fer bi bilo reći i to kolika je plaća docenata ili znanstvenih novaka i kakvi su njihovi problemi, a osobito perspektive. Da i ne spominjemo perspektive studenata.

Novi zakoni će doći i proizvest će efekte koje će proizvesti. Možda i neke dobre, tko zna. Dok ih pripremamo, pretpostavljam da su svi pozvani da kažu što misle. Ako je tako, štetno je da se oponente denuncira visinom plaće - pa čak i ako je i ne zaslužuju.


- 23:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.01.2011., utorak

Dobro, oćemo li mi nešto opiturat ... il' nećemo?



- 20:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.01.2011., petak

Cvrčak i Mravak

U srpnju 2010. dobili smo račun + objašnjenje računa od Elektre Zagreb, Gundulićeva 32, člana HEP grupe. Tipski dokument prepun kratica i stručnih izraza, te tarifa. Ponešto se razumije, dosta toga i ne, ali dalo bi se; no najvažnija su zapravo dva broja: koliko dugujemo i kolika nam je rata za iduće polugodišnje razdoblje. Dug nam je uglavnom bio posljedica kašnjenja u plaćanju zadnjeg računa, a nova rata za razdoblje srpanj - prosinac 2010. je obračunata u iznosu 189,53 kn.

Dobro. Nismo se nešto oko toga uzbuđivali te smo krenuli otplaćivati zadanu ratu koja je dospijevala 27. dana svakog mjeseca.
Pošto nama država uredno isplaćuje plaće, i mi smo uredno plaćali svoje rate. Najprije dug, a onda 189,53 kn svakog mjeseca.

Ovih dana stigao je novi Elektrin račun + objašnjenje računa. Datiran je (vjerojatno automatski generiran) 1.1.2011. i kaže: plaćali ste svoje rate uredno, zadnju vam uplatu nismo još registrirali (makar smo je zaista izvršili na vrijeme), ali ne sekirajte se. Umjesto te zadnje uplate u iznosu od 189,53 kn prema obračunu stvarnog utroška električne energije, uplatite samo 38,10 kn i onda smo kvit.
OK, mislimo mi. To je u redu. Istina, platili smo već tu zadnju ratu u punom iznosu što je otprilike 150 kn više nego smo bili dužni, ali super; sad smo u bonusu. Jer u idućem obračunskom razdoblju siječanj - lipanj 2011. rata će nam biti manja i još smo već toliko preplatili da smo zapravo prvu ratu već otplatili.
Zdrav razum kaže da bi nam rata trebala biti manja za 150:6=25 kn mjesečno; dakle, cca 165 kn.

Ali jok! Kaže Elektra: sad izvolite plaćati 208,02 kn mjesečno. Sve u svemu: precijenili smo vam ratu, ali zato ćemo vam je sada precijeniti još malo više.

Pa se ja pitam:
1. Zašto?
2. Ako i postoji razlog, zar ne bi bilo normalno da ga računovođe iz Elektre navedu. Možda sam propustio registrirati da je struja poskupjela. Možda je tarifni model "Bijeli" promijenio uvjete. Možda su RVT i NVT sada poskupjeli. Možda je jednotarifno i dvotarifno sada drugačije definirano. Možda su "Potpora građanima i kućanstvima" te "Naknada za poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora" oddivergirali u 0 i plus beskonačno.
Nekako si mislim da bi pristojna tvrtka morala obrazložiti računicu koja odudara od očekivane. Pogotovo ako je na štetu potrošača.
3. Ili je možda ništa od navedenog. Možda su jednostavno obezglavljeni sad kad je g. Mravak u nevoljama. Ili trebaju za advokate. Ili im dospijeva zadnja rata za plaćanje famoznih tipskih ugovora naručenih i uredno isporučenih od prof. Tipurića. Ili se nova generacija HEP-ovih eksperata namjerava upisati na postdiplomske studije pa su malo kratki s novcem za plaćanje školarine. Ja to ne znam.

Volio bih da to na računu + objašnjenju računa piše. Kad već ne piše, bar ih molim da izbrišu naslov "objašnjenje računa". Puno toga s Elektrom i svim javnim poduzećima je uvredljivo i, očito je, nismo uzalud nekoć vježbali u akcijama NNNI. Ali nije ni naša uvježbanost beskonačna.
Zato, pare na sunce! Ili bar pošteno i pristojno objašnjenje.


- 19:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

31.12.2010., petak

Lost in transition

Riječi su kao mi. Dođu i odu, neke možda prije odlaska provedu jedno vrijeme na aparatima. Neke sasvim nestanu, neke se oporave ali više nisu baš ono što su bile.
Evo malog nasumičnog popisa nestalih. Vi ćete nastaviti niz, a možda stigne i nastavak.
Kako god ispalo, svima želim najsretniju godinu koja dolazi.


Korzo. To više ne postoji jer su se promijenili gradovi i ljudi. Korzo je mjesto nedefinirane topologije kojim su se po definiranim rutama šetale gospodične, mladići, ugledni građani i građanke, te luftbremzeri. Čini se da su danas tom konceptu najbliži šoping centri.

Hofirati. Udvarati. Samo što je "hofirant" bilo skoro kao titula, nešto kao pripravnik za zaručnika. Ako bi djevojka pokazala naklonost hofirantu, to bi se pretvorilo u odnos koji bi se današnjim jezikom imenovao kao ašikovanje.

Disko klub. To je mjesto kamo se išlo kad ne ideš u kavanu ili u restauraciju ili u vatrogasni dom na zabavu. Danas se to zove drugačije; imena postoje razna, ali sadržaji su neki amalgam kavane i vatrogasnog doma. Tako da nema više ni Disk džokeja.

Konferansje. Pada mi na pamet Ljubo Jelčić. Kasnije i Guliver Mlakar. Danas se to više tako ne zove, a bogme niti ne radi.

Drugarica. Drug se još koliko-toliko drži, ali teško zbacuje teret komunističkog nasljeđa. "Drugovi moji" još se ore i u Maljčikima. Drugarice su, međutim, iščezle. A našu su generaciju odgojile drugarice učiteljice i drugarice profesorice.

Brijač. Ovo zapravo spada pod rubriku "Survived in transition". Moji su i malog Trevora iz Kanade naučili da kaže "kaj briješ". Međutim, Brijač kao firma izumire. Isto kao npr. Mljekarica i Videotekar.

Luftbremzer. Šteta je da ova predivna kovanica neiskorištena vene na klupi za rezerve. Hrvatska inačica vjetrogonja nema šarma.

Centarhalf. Ovo je vrlo časna pozicija u nekadašnjoj nogometnoj WM formaciji. Nestala je promjenom nogometne filozofije u kojoj danas obranama vlada par stopera. Centarhalf je nekad bio šef obrane, a često i tima. Centarhalf je često zabijao važne golove, a momčad bez dobrog centarhalfa obično je završavala u nižerazrednim natjecanjima.

Rifle. Ovo je možda i lokalizam. U najboljem slučaju regionalizam. Tako su se nekad zvale hlače po koje se išlo u Trst. Kasnije su prevladale traperice. Danas se kaže jeans.

Odmaralište. Bila su radnička i sindikalna, nekad i tvornička. Danas su resorti.

Starleta. Ta riječ je potpuno nezasluženo ispala iz upotrebe. Danas se na našoj javnoj sceni više nitko tako ne zove, a scena ih je prepuna. A put od starlete do red carpeta se prevaljivao teško ili nikad.

Šiber. Žrtva tehnologije. Kao npr. kazetofon. Zanimljivo, i danas se u mnogim krajevima svijeta računa abakusom, ali više nigdje logaritamskim računalom iliti šiberom.

Špilhoze. Ta riječ više ne postoji zato što predmet koji se tako imenovao više ne postoji. Špilhozice su bile hlačice koje su pretežno nosili dječaci u dobi od 2 do 4 godine, a sličile su kostimima hrvača grčko-rimskim stilom. Obiteljska legenda kaže da sam jednom upao u nabujalu Savu te da mi je teta Mira spasila život tako što me hladnokrvno izvukla van dohvativši me za naramenicu od špilhozica. Ja u to ne vjerujem sasvim, ali teta Mira mi je i dan-danas zakon.

Gojzerice. Tako su se nekad zvale planinarske cipele. Nikad nisam shvaćao zašto. Nedavno sam shvatio da u Austriji postoji (u blizini Bad Ischla, čuvenog po išlerima i carici Sissi) i mjesto zvano Bad Goisl. Jel to ima neke veze?

Elanke. Prve "skijaške" hlače u nas viđene. Obično izrađene od elastičnog materijala s lastikom koja se ušila na nogavicu i koju je valjalo zataknuti ispod stopala da ti snijeg ne može nauditi. Na gornjem kraju su bili tregeri - obično već prišiveni hlačama. Jasno, ime su dobile po proizvođaču, kasnije slavnoj tvornici "Elan" iz Begunja u prijateljskoj Sloveniji.

Polibiro. To je nešto kao Središnjica HDZ-a. Osim regularnih oblika državne vlasti imali smo i paravlast koja je zapravo bila ibervlast. Politbiro je kratica (nastala u tada nevjerojatno popularnoj ruskoj maniri spajanja osakaćenih riječi) od Politički biro. Slično kao Fiskultura.

Šlager. Ovo je njemačka inačica hita. Šlager je carevao ovim prostorima i našim medijima otprilike sve dok Beatlesi nisu istisnuli Uda Juergensa. Dakle: Ivo Robić je dominirao sa šlagerima sve dok ga svojim hitovima nije otpuhao Mate Mišo.

Šegrt. Preostao je još samo Hlapić. Šegrti i kalfe su nestali iz rječnika vjerojatno zato što su iz stvarnosti nestali majstori.

Spomenar. Isto kao šiber. Danas je fejs.

Simpatija. To je kad si bio na rubu da se zaljubiš. Ili kad si još ne želiš priznati da si se zaljubio. Kad si imao simpatiju to je bio prvi znak mladosti. Kao kad prvi topli dan osvane u ožujku, a još ne znaš da je proljeće.







- 02:34 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.12.2010., petak

Po vašim željama

Legenda kaže da je jednom davno, još na Marulićevom trgu, održan kolokvij Hrvatskog matematičkog društva s naslovom "Teorija upravljanja". To je bilo u prethistoriji, kad su se još u gradu poznavali svi ljudi, a kamoli matematičari. Tim čudnije je bilo da su se te srijede u 19:30 u predzadnjoj klupi pojavila dva siva čovjeka koja nitko nije poznavao. Pažljivo su slušali predavanje i pedantno vodili bilješke.
Skromno i samozatajno su preskočili tradicionalno pivo poslije kolokvija. Sutradan je netko provalio da su ta dvojica bila delegirana od milicije. Javno predavanje s tim naslovom našoj narodnoj miliciji nikako nije moglo biti milo. Te je poslala špijune da izvide tko to ruši red i poredak. Nije onda bilo wikipedie ni googlea pa je milicija morala biti budna i kad nije znala o čemu se radi.
U to prethistorijsko doba postojao je u gradu neki javni život. Održavale su se tribine, predavanja, rasprave. Kinoteka je imala cikluse Bunuela ili Fellinija, Kulušić je imao program, a grad je imao sadržaj.
Danas je policija pametnija, a mi smo gluplji. Javne tribine su uglavnom pozornice za nevrijedne političare, a kad i nisu, usko su ograničene na malobrojne skupine eksperata i zaljubljenika. Istina je da je društvo atomizirano (i da će sve više biti), ali to nije isprika.

Vrijeme je za akciju u gradu. Kako i priliči, pokrenuli su je studenti. Nedavno je na FER-u u njihovoj inicijativi održao predavanje Ivan Đikić. Niti Đikić spada na FER, niti je neprisutan u našoj javnosti. Ali je poanta u drugom: ako mi sami ne damo prostora onima koji imaju što za reći, nitko nam ga neće pokloniti.

Ima prostora, ima dobre volje, sad ima i inicijative. Recimo da ste u prilici organizirati seriju javnih tribina ili predavanja za širu akademsku zajednicu ili za građanstvo. Recimo da imate šansu privoliti predavače. Neka je jedini princip onaj sveučilišni: odsustvo svake agitacije za bilo koju interesnu skupinu; vjersku, političku ili poslovnu. Političari, klerici i poslovni ljudi nisu time nužno isključeni, uvjet je samo da govore civilno. Recimo da su pozvani svi: arhitekti, urbanisti, fizičari i biolozi, matematičari, aktivisti, guverneri, profesori, filmaši, književnici, novinari, poslovni ljudi, svi koje bismo željeli čuti.
Zamislimo da je to moguće.
Još je samo jedan korak preostao. Recite koga biste željeli čuti.


- 01:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.10.2010., četvrtak

Ženski

Irka: Život je zapravo lagan. Sve što postoji ravna se po dva jednostavna pravila: Manje je više. Više je bolje.

Dunja: Dokle sam došla u "Never let me go"? A čuj, Kindle broji postotke. Sad sam na 32!

Kapetanica nebodera: Odite spavati!
- 23:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.10.2010., ponedjeljak

Tonko

Tonko ima automehaničarsku radionicu na periferiji. Tonko ima okruglo lice i brkove i 195 cm. Uvijek je u žurbi, ali nikad ne plane. U kriznim časovima kratkim i preciznim uputama izdaje naredbe svojim radnicima. Ponekad ga zateknete s rukama umrljanim od kolomaza pa tada, kad mu pružite ruku, ponudi vam svoju nadlakticu na rukovanje, baš kao svi valjani starinski majstori.
Tonko se uvijek smiješi. Možda ne kao njegov poslovođa Igor čiji je smiješak prvak auto-moto svijeta i koji sam od sebe rješava sve getribe i anlasere. Igor i vas i aute razoruža pogledom. Igor ima zelenomodre oči i onu nasmiješenu boru oko usnica koje se ne mogu posuditi.
Tonko ima zamršen život i vodi mnogo operacija. Došao je iz druge zemlje i svojim rukama digao radionicu i ustanovio posao i plaće Igoru i ostalim momcima. Zanat je učio u Njemačkoj, vikendicu je sagradio na Viru, a u svojoj kancelariji ima diplome i fotografije svoje ratne jedinice koju postrojenu u nekoj svečanoj prilici pozdravlja Gojko Šušak.
Valjda je čitav jedan svijet, ne samo te fotografije, između nas. A opet, Tonko je beskonačno dobar i svojim vlastitim rukama je stekao sve što ima.
Tonku je neugodno kad ispisuje račun i obično si tada rukom poravnava kosu. Bez uspjeha; to je kosa koja nije navikla na frizuru. Malo se ispričava zbog dijelova koji su se morali zamijeniti, malo ti objašnjava što sve nije zamijenjeno jer je besmisleno. A za sve to vrijeme drži se onaj beskrajno optimistični smiješak u kutku pogleda.
Kad se pozdraviš s Tonkom i Igorom obično kažeš nešto kao kad ideš od zubara: puno hvala i nadam se da se neko vrijeme nećemo vidjeti.
A zapravo skoro da navijam da mi otkaže kuplung. Dobro, bolje da ne, ali često mislim o Tonku i Igoru i njihovom optimizmu. O neuništivom pouzdanju u vlastiti rad. Najviše o optimizmu. Kako Tonko kaže: riješit ćemo.


- 00:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.09.2010., subota

Iran

Iran je velika zemlja. Na 1640 milijuna kvadratnih kilometara živi 75 milijuna stanovnika po nam je po oba kriterija navodna pradomovina približno 18 puta veća.
Tamo nije sasvim jednostavno doći, ali meni je uspjelo. Pa kako je to ispalo – evo izvještaja.

Viza
Za otići u Iran trebate dobiti vizu. Službenici u ambasadi na Pantovčaku su izuzetno ljubazni, ali to ne pomaže efikasnosti. I kad podastrete sve potrebne papire, čekate. Kasnije sam shvatio da nije do njih. Stvar koče šefovi u Iranu koji naprosto odugovlače. Uvijek isto: čim problematičniji režim, tim kompliciranije postupa sa svojim i tuđim građanima.

Put
Uglavnom, putevi do Irana vode preko Istanbula i Turkish airlinesa. Turkish airlines je pretežno u redu; kasne u razumnim granicama i muljaju poput ostalih. Ataturk aerodrom je za svaku nepreporuku. Inače je u redu, ali bizarnosti mu ne fali. Evo dviju.
Do aviona vode oni direktni koridori koji se naslanjaju na aerodromsku zgradu ili autobusi kao na Plesu – ovisi o terminalu. Nas je do aviona za Tabriz vozio autobus. Malo je vozač bio zbunjen, ali je bio koncentriran što je dosta važno. Naime, u jednoj točki njegova ruta se presijeca s rutom koja je zadana avionima dok taksiraju. Naš je vozač uredno stao na raskršću i propustio iz mraka nadolazeći avion. Hvala mu.
Drugo, cijene na Ataturku su nemilosrdne. Kava s mlijekom košta 5 eura. Jednu porciju pomfrita i dva 0,5 l efes pilsena platili (po neprijateljskom tečaju) 25 eura. Mašala!

Dolazak
Sletjeli smo u Tabriz malo prije 4 ujutro. U punom avionu uglavnom su putnici bili domaći ljudi. Deja vu. Tako smo se mi nekoć vraćali iz Trsta s naramcima prestižnih vrećica. Paketi, kutije, plišane lutke veličine Čobankovića; sve što Zapad (i Turska je nekome zapad) umije prodati, a Istok želi kupiti. Tek tada mi je sinulo. Jednom, kad bude da bude, i Turska će postati dio EU, a tada će turska granica s Iranom i Irakom biti šengenska. Što god mi mislili o tome. A teško da mislimo o Iranu i Iraku kao o prvim susjedima EU.
Zgodno je bilo vidjeti kako Iranke (i sve druge putnice, pa i Ljubica) pokrivaju kose maramama kao po komandi čim je avion sletio.

Vlast
Vlast kao vlast. Čim je veća, tim je prisutnija. Ako je nešto službeno, vlast je službeno prisutna, barem na fotografijama. Barem u liku dva ajatolaha koji se ukazuju gdje god stignu. Uglavnom se jedan mršti a drugi smiješi. Mediji su kakvi moraju biti. Mi smo slučajno dospjeli tamo 11. rujna. Lokalni TV kanali na engleskom su na najvjerojatnije načine tumačili svoju istinu o 9/11.
Imali smo prilike na službenom događaju čuti intoniranje himne. To nas je vratilo u djetinjstvo jer je uz himnu na velikom ekranu bio prikazan pripadajući filmić: tenkovi, mitraljezi, zastave, ranjeni borci, opet zastave, cvjetne livade, pregaoci, sunce na obzoru.
Naš prijatelj Hamidi, profesor engleskog i engleske književnosti, svaki put kad spomene predsjednika titulira ga s „mister“ – nevjerojatno je koliko sarkazma i gorčine uspije utočiti u tih pet slova.

Ljudi
Dobri su, srdačni, gostoljubivi i beskrajno zahvalni na vašem posjetu. U stvari, morate doći u Iran kako biste shvatili koliko je teško običnim ljudima i kako je njihov optimizam još uvijek neuništen. Ne znam reći je li i neuništiv.
Mi smo boravili u Zapadnom i Istočnom Azerbejdžanu. Kažu da su tamo osobito gostoljubivi. Ne znam kako je drugdje, ali osobito je premala riječ. Jednostavno, dat će vam sve i više od toga. Malotko govori ikoji strani jezik. Žalosni su zbog toga i nerijetko ćete čuti žalbe da im djeca u školama moraju učiti arapski, a za engleski se trebaju uzeti privatni satovi – ako ih možete platiti. Svejedno, sporazumjet će se makar i rukama i dat će vam sve na svijetu. Nije moguće platiti išta u društvu domaćih ljudi – ako inzistirate možete ih i nehotice uvrijediti.
U osobnom kontaktu svi su beskrajno ljubazni i pristojni – ne samo prema strancima, nego i međusobno. Malo je zbunjujuće to što su općenito i u masi neuredni; npr. u svakom neprivatnom prostoru (čak i na sveučilištu) puno je nereda, pa i smeća, a na ulicama je pravi krš. Još je više zbunjujuće to što su komunalci sjajni. Sav taj krš preko noći iščezne.


Običaji
Wc-i su svi opremljeni tušem. Uglavnom čučavci. Uglavnom uredni.
Hoteli se dijele na internacionalne i nacionalne. U nacionalnima se izuješ već u lobiju i dalje hodaš po perzijanerima.
Promet je čudovit, a vozači nemilosrdni. Zebre postoje, ali nemaju nikakvu ulogu. Čak i kad uspostaviš kontakt očima s vozačem. U stvari, tek tada shvatiš kako nema šanse da stane. Po mom shvaćanju, iranski pristup vožnji počiva na tri stupa. Prvo, gdje god cesta ima dva vozna traka u jednom smjeru, vozi se po sredini tako da ti ona središnja crta teče između kotača; to je zgodno jer u svakom trenutku možeš birati obje opcije. Drugo, žmigavci se ne upotrebljavaju - trubljenje je omiljenije. Treće: nema milosti.
Omiljena robna marka je Peugeot.
Benzin je, naravno, jeftin a auto-plin se prodaje u bescjenje. Navodno se za 1 dolar napuni cijeli rezervoar. Nezgodno je jedino što su redovi za auto-plin nestvarno dugački. Čini se da bez nekoliko sati čekanja nema ništa.
Bazar nije samo centar života, to je život. Nevjerojatno je čega se sve tamo nađe. Najčudnije je da ima bezbroj štandova s istom robom. Nekako je nejasno kako svi prosperiraju. Ipak, nema nervoze i život na bazaru je sam po sebi smisao. Mi smo vidjeli dva, navodno je onaj u Tabrizu najveći na Srednjem istoku. Najfascinantniji su tepisi. Predivni su i malo koštaju. Da, ima ih i po nekoliko tisuća dolara, ali svaki košta desetak puta manje nego kod nas. Pistacije, orasi, cvebe i šafran na svakom koraku.
Marama za ženske kose je obavezna, čak i za strankinje. E sad, interpretacija marame ima beskonačno. Nije neobično vidjeti djevojke koje maramu jedva da i nose – frizura je važnija. Nije neobično vidjeti ni one koje vanjskom svijetu pokazuju samo oči. Naravno, susrest ćete i sve moguće izvedbe između tih krajnosti. Za modu nema puno prostora. Opet, zanimljivo je vidjeti koliko mode se dade ugurati u cipele, hlače od koljena naniže i balonere. Zato muškarci mogu pustiti modi na volju i neobično mnogo polažu na dotjerivanje. No, izvedba im baš i nije nešto. Vole lister odijela, a kad hodaju samo u košuljama, najčešće slijede stil Dalibora Bruna i Duška Lokina.
Jede se savršeno. Osobito ako volite kebab. Uglavnom se sva hrana vrti oko toga. Kebab s brdom riže sa šafranom, pečenim (!) paradajzima, ljutim paprikama i jogurtom. Puno voća, alkohola nema. Moji prijatelji kažu da se može nabaviti … Bizarno je to što je standardni pribor za jelo vilica i žlica – noževa nema. Ali je kebab tako dobar da i ne primijetite kako ga komadate žlicom. Kruh je neobičan. Liči na velike, tanke, uske i dugačke pogače, mekane i savitljive. Iz pekare ga ljudi nose prebačenog preko ruke, kao što konobari nose one svoje platnene ubruse.
Pije se, osim vode, Cola i Fanta. Voda je u redu, čak i ona iz pipe. Mi smo je normalno pili, bez posljedica. Obožavaju slatko i sve slatko je vrlo slatko.
Ne puši se baš mnogo. Pušači i nepušači žive u skladnom suživotu.
Valuta je rial, ali svi računaju u 10 puta većim jedinicama, tomanima. Za 1 dolar dobije se otrpilike 1000 tomana. No, tečaj je nestabilan. Mali problem je što su neke cijene istaknute u rialima, neke u tomanima, pa najčešće trebate pomoć domaćina. Za 5000 tomana možete se pristojno najesti.
Na ulicama je sigurno i atmosfera je prijateljska. Tu i tamo izbiju svađe i to vrlo temperamentne. Ponekad se momci i potuku, ali nema oružja. Kad izbije tuča, svijet se skupi i navija. Međutim se borba odvija samo do neke granice na koju promatrači budno motre. Kad jedan od rivala bude pobijeđen i zaprijeti krvoproliće (ili po naški cipelarenje), istog časa promatrači reagiraju i prekinu borbu.

I za kraj – opet ljudi
Džamije, bazari, velebna zdanja, sve što putnik može vidjeti, nisu baš ništa u usporedbi sa srdačnošću i dobrotom ljudi. Mali i veliki, školovani i priprosti, svi su ponosni na svoju zemlju i srdačni i gostoljubivi kao malo gdje. Uvijek u razgovoru nekako neizrečena ostaje njihova tuga zbog režima koji ih tišti. Ali tim je veća zahvalnost na vašem posjetu i čežnja da čuju kako je kod vas i kako vam se čini njihova zemlja. Kad se pozdravljaju, obično će staviti desnu ruku na srce i blago se nakloniti. Baš tako je načelnik Kandovana pozdravio našeg dobrog Hamidija. Ovo je moj pozdrav obojici.

Krajolik

Photobucket

Slano jezero Urmia

Photobucket

Ajatolasi u predavaonici

Photobucket

Nargila place

Photobucket

Kruh

Photobucket

Bazar

Photobucket

Ponosni kebabdžija ...

Photobucket

... s pravom

Photobucket

Tepisi

Photobucket

Kandovan

Photobucket

- 23:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

< srpanj, 2011  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Komentari On/Off

bok svima! najprije, hvala miri gavranu za naslov koji sam posudio. hvala i tehnickom osoblju bez kojega ovaj blog ne bi bio moguć. za sve ostalo krivite mene.



sarli.euklid@gmail.com

aparatczyk, athenaair, bleki, bolimozak, 4pištolja, 2mama, jimbo, libertybell, nesvrstani, ribafish, svijetuboci, zdenkov kulturni kombi, zrinsko pismo, zvone

+obrati pažnju na reader's digest u lijevom stupcu atheninog bloga.


pollitika


CNN

boja: plava
grad: Zagreb
rijeka: Sava
more: Jadransko
deviza: svetsko, a naše
nogometni klub: LA Galaxy
uzori: Karl May, Christine Nöstlinger, Mato Lovrak
frustracija: torta od sira
atletičar: Luciano Sušanj
posao: Moj
legenda: Ćiro Blažević
nogometni klub: Dinamo, Zagreb
uzor: natporučnik Lukaš
boss: The Boss
simpatija: Ana Štefok
film: Sjever-sjeverozapad
plan: nemam
gdje nisam bio a želio bih otići: Japan
uzor: kojot iz ptice trkačice
tenis: McEnroe i Federer
hrana: pohani šnicli, ćevapi i sve
TV: Milka Babović
radio: muzičke špice od emisija "Po vašem izboru", "Sport-muzika-sport" (a.k.a."Sport i glazba"), "Dogodilo se na današnji dan", "Siesta latina". Jednom ću ih postat. Ako mi pomognete da ih nađem, blagodarim.
novine: Plavi vjesnik, Šator koji se trese, Polet, St. Louis Post Dispatch
stajling: Trifon Ivanov
političar: nema
moto: keksi
moto: It's OK!





Free Hit Counters
Free Hit Counters

Društvo
Ovaj grad ima previše novca
Bože, èuvaj Hrvatsku!
What We Talk About When We Talk About ...
Vozaèka
Nature i društvo
Gdje zapinje sa zakonima?
Jutarnji 1 i 2
Stoj! Tko ide?
8. mart
To su najbolji navijaèi na svijetu
1. maj
Hitna služba
Okabe, Thompson, Primorac, Di Canio, Židak
Živo blato
Ime i prezime
Million euro baby
Platiti, molim!
RH protiv Mehe A.
Neæe on meni u naslov, ni sluèajno!
Schladming? Pih.
Ovo ne smije proæi nekažnjeno!
Elitno pitanje
Gordana Lukaè Koritnik
Slobodni tjednik Nacional
Marisol u Dubravi
Nazovi B. radi ... procjene
Policija na ispitu
Policija na ispitu
Tko to tamo šuti
Otvoreno pismo vozaèu vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ
Kino Hrvatska
CSI Zagreb
Utakmica u nogama
Hitler u našem sokaku

Škola
Kamo na maturalac - Katmandu, Cancun ili Ognjena Zemlja
Novi kineski duæan
Apparent rari nantes in gurgite vasto
Štrajk
De nautis
Bolonja
Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braæa
Tko želi biti znanstveni novak
Školarine
Novi udžbenici za novo doba
Prosvjed na matematici: studentima premalo ispita
Škola
Državna matura putuje na fakultet
Instruktori negativne matematike
MZOŠ
Bolonja, revisited
Kaznena prijava protiv neimenovanih poèinitelja


Politika
Pitanje za poreznike
Portfelj bez ministra
Glavaš spašen, sudbina ostalih još uvijek neizvjesna
Mirovine, Vol I. Tko je kriv?
Nije sukob interesa
Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika
Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreæe
Struènjaci stižu
Mirovine, Vol. III. Mirovinska strategija SDP-a
Kako sam kupio novi auto
Hebrangizacija krenula
Ordonans na izborima
Natrag u garažu
D'Hondt
Holdingu ima tko da piše
ZERP
ZERP je opijum za narod
Referendum
Good morning America, how are you!
John McCain


Sport
Ledene staze
Dinamo - Hajduk 27:27
1. poluvrijeme
Slalomski junaci dana
Pet rukometnih želja
Prvenstvo svijeta u konspiraciji
Francuzi zaustavili favorite
Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu: nema predaje
Zaslužni majstori sporta
Mala zemlja za veliku maturu
Sportske novosti
Bravo, Blanka
Ajax
Bend it like Beckham
Reykjavik, 18.1.08. Zbogom, Bobby!
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol. I
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol II
Olimpijski
Kretanje u neprijateljskoj pozadini
Kradljivci sporta
Stefan Holm
Sportski pregled


Glazba
Hi fi
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
A sada ...
Dylan
Bruce Springsteen na San Siru

Razno
Znanstveni pristup èekanju u redovima
Sutra æu baciti radio kroz prozor
2007.
2007. ctd.
IBM
E, moj Olivere, to je niz!
Me, myself, Irene i velike crne škare
Garmisch
Limete
Da Vincijev codex
Moguæe je!
Domaæa zadaæa
Puding od narandže
Brkovi: update
Zloèin u vrtiæu
Vrlo pouèan vikend
Grand Plavac Modri
Zaustavna traka
Poslovièno zbunjen
Èestitka ZET-u
Uvod u nostalgiènu kombinatoriku
Muški genitiv
Dogodilo se na današnji dan
Sva sreæa da je tjedan pri kraju
Stankoviæu, sjedni, 1!
Što se èeka?
Svijet oko nas
ZAN2240
Ponekad treba izgubiti novèanik
Sapore di sale
Što te nema
Koje boje su makedonski vatrogasci?
Uvod u osnove medijske viktimologije
Otvor' ženo Studenu, man' se oèenaša
Ležeæi policajci i kriza identiteta
Nestala adresa
Bagaža
2007., tjedan 42
Kakofonija
HRTV uništa
Da sam ja netko
Male tajne malih od kužine
2008
Èestitka
Simca
Skrivena kamera
Poluvremenske reklame
Samo za odrasle
Ovo je kraj
Drvosjeèa da sam ja
Šarli u nevoljama
Višedimenzionalni Einstein
Doèek
Istinite prièe
Isprika
For the Record
0:0
Prvomajska èestitka
Život u zoni
Nisi sam
Bunch of things that happened
Nije lako, ali je lijepo i korisno ...
Akcija
Cabaret
North by Northeast
Pyongyang Calling
Domaæica može u mirovinu
Život je toèno ovdje