Iran je velika zemlja. Na 1640 milijuna kvadratnih kilometara živi 75 milijuna stanovnika po nam je po oba kriterija navodna pradomovina približno 18 puta veća.
Tamo nije sasvim jednostavno doći, ali meni je uspjelo. Pa kako je to ispalo – evo izvještaja.
Viza
Za otići u Iran trebate dobiti vizu. Službenici u ambasadi na Pantovčaku su izuzetno ljubazni, ali to ne pomaže efikasnosti. I kad podastrete sve potrebne papire, čekate. Kasnije sam shvatio da nije do njih. Stvar koče šefovi u Iranu koji naprosto odugovlače. Uvijek isto: čim problematičniji režim, tim kompliciranije postupa sa svojim i tuđim građanima.
Put
Uglavnom, putevi do Irana vode preko Istanbula i Turkish airlinesa. Turkish airlines je pretežno u redu; kasne u razumnim granicama i muljaju poput ostalih. Ataturk aerodrom je za svaku nepreporuku. Inače je u redu, ali bizarnosti mu ne fali. Evo dviju.
Do aviona vode oni direktni koridori koji se naslanjaju na aerodromsku zgradu ili autobusi kao na Plesu – ovisi o terminalu. Nas je do aviona za Tabriz vozio autobus. Malo je vozač bio zbunjen, ali je bio koncentriran što je dosta važno. Naime, u jednoj točki njegova ruta se presijeca s rutom koja je zadana avionima dok taksiraju. Naš je vozač uredno stao na raskršću i propustio iz mraka nadolazeći avion. Hvala mu.
Drugo, cijene na Ataturku su nemilosrdne. Kava s mlijekom košta 5 eura. Jednu porciju pomfrita i dva 0,5 l efes pilsena platili (po neprijateljskom tečaju) 25 eura. Mašala!
Dolazak
Sletjeli smo u Tabriz malo prije 4 ujutro. U punom avionu uglavnom su putnici bili domaći ljudi. Deja vu. Tako smo se mi nekoć vraćali iz Trsta s naramcima prestižnih vrećica. Paketi, kutije, plišane lutke veličine Čobankovića; sve što Zapad (i Turska je nekome zapad) umije prodati, a Istok želi kupiti. Tek tada mi je sinulo. Jednom, kad bude da bude, i Turska će postati dio EU, a tada će turska granica s Iranom i Irakom biti šengenska. Što god mi mislili o tome. A teško da mislimo o Iranu i Iraku kao o prvim susjedima EU.
Zgodno je bilo vidjeti kako Iranke (i sve druge putnice, pa i Ljubica) pokrivaju kose maramama kao po komandi čim je avion sletio.
Vlast
Vlast kao vlast. Čim je veća, tim je prisutnija. Ako je nešto službeno, vlast je službeno prisutna, barem na fotografijama. Barem u liku dva ajatolaha koji se ukazuju gdje god stignu. Uglavnom se jedan mršti a drugi smiješi. Mediji su kakvi moraju biti. Mi smo slučajno dospjeli tamo 11. rujna. Lokalni TV kanali na engleskom su na najvjerojatnije načine tumačili svoju istinu o 9/11.
Imali smo prilike na službenom događaju čuti intoniranje himne. To nas je vratilo u djetinjstvo jer je uz himnu na velikom ekranu bio prikazan pripadajući filmić: tenkovi, mitraljezi, zastave, ranjeni borci, opet zastave, cvjetne livade, pregaoci, sunce na obzoru.
Naš prijatelj Hamidi, profesor engleskog i engleske književnosti, svaki put kad spomene predsjednika titulira ga s „mister“ – nevjerojatno je koliko sarkazma i gorčine uspije utočiti u tih pet slova.
Ljudi
Dobri su, srdačni, gostoljubivi i beskrajno zahvalni na vašem posjetu. U stvari, morate doći u Iran kako biste shvatili koliko je teško običnim ljudima i kako je njihov optimizam još uvijek neuništen. Ne znam reći je li i neuništiv.
Mi smo boravili u Zapadnom i Istočnom Azerbejdžanu. Kažu da su tamo osobito gostoljubivi. Ne znam kako je drugdje, ali osobito je premala riječ. Jednostavno, dat će vam sve i više od toga. Malotko govori ikoji strani jezik. Žalosni su zbog toga i nerijetko ćete čuti žalbe da im djeca u školama moraju učiti arapski, a za engleski se trebaju uzeti privatni satovi – ako ih možete platiti. Svejedno, sporazumjet će se makar i rukama i dat će vam sve na svijetu. Nije moguće platiti išta u društvu domaćih ljudi – ako inzistirate možete ih i nehotice uvrijediti.
U osobnom kontaktu svi su beskrajno ljubazni i pristojni – ne samo prema strancima, nego i međusobno. Malo je zbunjujuće to što su općenito i u masi neuredni; npr. u svakom neprivatnom prostoru (čak i na sveučilištu) puno je nereda, pa i smeća, a na ulicama je pravi krš. Još je više zbunjujuće to što su komunalci sjajni. Sav taj krš preko noći iščezne.
Običaji
Wc-i su svi opremljeni tušem. Uglavnom čučavci. Uglavnom uredni.
Hoteli se dijele na internacionalne i nacionalne. U nacionalnima se izuješ već u lobiju i dalje hodaš po perzijanerima.
Promet je čudovit, a vozači nemilosrdni. Zebre postoje, ali nemaju nikakvu ulogu. Čak i kad uspostaviš kontakt očima s vozačem. U stvari, tek tada shvatiš kako nema šanse da stane. Po mom shvaćanju, iranski pristup vožnji počiva na tri stupa. Prvo, gdje god cesta ima dva vozna traka u jednom smjeru, vozi se po sredini tako da ti ona središnja crta teče između kotača; to je zgodno jer u svakom trenutku možeš birati obje opcije. Drugo, žmigavci se ne upotrebljavaju - trubljenje je omiljenije. Treće: nema milosti.
Omiljena robna marka je Peugeot.
Benzin je, naravno, jeftin a auto-plin se prodaje u bescjenje. Navodno se za 1 dolar napuni cijeli rezervoar. Nezgodno je jedino što su redovi za auto-plin nestvarno dugački. Čini se da bez nekoliko sati čekanja nema ništa.
Bazar nije samo centar života, to je život. Nevjerojatno je čega se sve tamo nađe. Najčudnije je da ima bezbroj štandova s istom robom. Nekako je nejasno kako svi prosperiraju. Ipak, nema nervoze i život na bazaru je sam po sebi smisao. Mi smo vidjeli dva, navodno je onaj u Tabrizu najveći na Srednjem istoku. Najfascinantniji su tepisi. Predivni su i malo koštaju. Da, ima ih i po nekoliko tisuća dolara, ali svaki košta desetak puta manje nego kod nas. Pistacije, orasi, cvebe i šafran na svakom koraku.
Marama za ženske kose je obavezna, čak i za strankinje. E sad, interpretacija marame ima beskonačno. Nije neobično vidjeti djevojke koje maramu jedva da i nose – frizura je važnija. Nije neobično vidjeti ni one koje vanjskom svijetu pokazuju samo oči. Naravno, susrest ćete i sve moguće izvedbe između tih krajnosti. Za modu nema puno prostora. Opet, zanimljivo je vidjeti koliko mode se dade ugurati u cipele, hlače od koljena naniže i balonere. Zato muškarci mogu pustiti modi na volju i neobično mnogo polažu na dotjerivanje. No, izvedba im baš i nije nešto. Vole lister odijela, a kad hodaju samo u košuljama, najčešće slijede stil Dalibora Bruna i Duška Lokina.
Jede se savršeno. Osobito ako volite kebab. Uglavnom se sva hrana vrti oko toga. Kebab s brdom riže sa šafranom, pečenim (!) paradajzima, ljutim paprikama i jogurtom. Puno voća, alkohola nema. Moji prijatelji kažu da se može nabaviti … Bizarno je to što je standardni pribor za jelo vilica i žlica – noževa nema. Ali je kebab tako dobar da i ne primijetite kako ga komadate žlicom. Kruh je neobičan. Liči na velike, tanke, uske i dugačke pogače, mekane i savitljive. Iz pekare ga ljudi nose prebačenog preko ruke, kao što konobari nose one svoje platnene ubruse.
Pije se, osim vode, Cola i Fanta. Voda je u redu, čak i ona iz pipe. Mi smo je normalno pili, bez posljedica. Obožavaju slatko i sve slatko je vrlo slatko.
Ne puši se baš mnogo. Pušači i nepušači žive u skladnom suživotu.
Valuta je rial, ali svi računaju u 10 puta većim jedinicama, tomanima. Za 1 dolar dobije se otrpilike 1000 tomana. No, tečaj je nestabilan. Mali problem je što su neke cijene istaknute u rialima, neke u tomanima, pa najčešće trebate pomoć domaćina. Za 5000 tomana možete se pristojno najesti.
Na ulicama je sigurno i atmosfera je prijateljska. Tu i tamo izbiju svađe i to vrlo temperamentne. Ponekad se momci i potuku, ali nema oružja. Kad izbije tuča, svijet se skupi i navija. Međutim se borba odvija samo do neke granice na koju promatrači budno motre. Kad jedan od rivala bude pobijeđen i zaprijeti krvoproliće (ili po naški cipelarenje), istog časa promatrači reagiraju i prekinu borbu.
I za kraj – opet ljudi
Džamije, bazari, velebna zdanja, sve što putnik može vidjeti, nisu baš ništa u usporedbi sa srdačnošću i dobrotom ljudi. Mali i veliki, školovani i priprosti, svi su ponosni na svoju zemlju i srdačni i gostoljubivi kao malo gdje. Uvijek u razgovoru nekako neizrečena ostaje njihova tuga zbog režima koji ih tišti. Ali tim je veća zahvalnost na vašem posjetu i čežnja da čuju kako je kod vas i kako vam se čini njihova zemlja. Kad se pozdravljaju, obično će staviti desnu ruku na srce i blago se nakloniti. Baš tako je načelnik Kandovana pozdravio našeg dobrog Hamidija. Ovo je moj pozdrav obojici.
Krajolik
Slano jezero Urmia
Ajatolasi u predavaonici
Nargila place
Kruh
Bazar
Ponosni kebabdžija ...
... s pravom
Tepisi
Kandovan
|