Schladming? Pih.
|
Nakon što su 34 topa četrdeset dana i noći zasnježivala Crveni spust, za što je potrošeno čak 65640 kubičnih metara vode, Sljeme je spremno za žensku i mušku utrku Svjetskog kupa 15. i 17. veljače – kažu u Hrvatskom skijaškom savezu i podružnici Sljeme Medvednica (dijelu Zagrebačkog holdinga). I nastavljaju: od 20. listopada, kada je počelo zasnježivanje koje traje još i danas, proizvodimo snijeg koliko nam to vremenske prilike dopuštaju. Svake godine isto. Proizvode snijeg, proizvode miljunske troškove za nas građane i, usudio bih se tvrditi, vrlo vjerojatno proizvode protupravnu korist, barem nematerijalnu, za promućurne u vrhu naše skijaške hijerarhije. Ako je svake godine isto (a je) i ako je sve već rečeno (a je), zašto onda ponavljati iste činjenice i stavljati iste prigovore? Zašto uopće pišem? Ma najbolje da još odšutimo! Pa oni samo to i čekaju. Da se umorimo, da se pustimo, da rezignirano odmahnemo rukom. Evo, dakle, činjenica. Ugrubo, zbrda zdola skupljenih. Neke se čak i ne daju tako lako provjeriti. Sama organizacija zagrebačke utrke svjetskog skijaškog kupa košta malo više od 3 milijuna eura. Za ilustraciju, mariborska Zlatna lisica, Alta Badia i druge s njima usporedive utrke koštaju manje od miljun eura. Nagradni fond u Zagrebu iznosi 165 000 eura za svaku od dvije slalomske utrke; ukupno 330 000. Za usporedbu, nagradni fond na čuvenoj noćnoj slalomskoj utrci u Schladmingu iznosio je 80 000 eura! U Zagrebu se spava u najboljem hotelu na touru, najbolje se jede, servis za skijaše i funkcionere je najbolji, sve je najbolje. I najskuplje. Sve da je financiranje čisto, meni to ne bilo drago. Nekako me smeta ta provincijska megalomanija. Ali, to za priču i nije važno. Uostalom, ako si netko želi i može platiti najbolji, najveći, najglamurozniji slalom na svijetu, naka mu bude. Ako pak netko želi izvrtiti biznis, ima svoje novce i zna da treba uložiti puno da bi puno i dobio, opet dobro. Samo, što ako nema svoje novce? Ako ni ne namjerava sam platiti svoju zabavu nego to traži od nas? Idemo sad zaozbiljno o plaćanju. Stvarno, tko plaća? E pa to se baš i ne zna. Kad pitate, mulja se koliko god se može; tobože još se ne zna. A ako inzistirate, onda je vrlo vjerojatno da će vas prozvati mrgudom, zlobnikom, jalnušem, možda i mrziteljem svega lijepog i uspješnog, sitnom dušom koja ne vidi koliko je to važno za promociju grada i domovine nam. Evo kako je bilo lani: grad i država snosili su više od trećine direktnih troškova organizacije. Turistička zajednica Grada Zagreba platila je 3 milijuna kuna, gradski proračun dva i pol milijuna kuna, državni proračun još milijun kuna. Koliko desetaka milijuna kuna javnih novaca je utrošeno na infrastrukturu, to više nitko ne zna ni zbrojiti. Navodno, više od 80 miljuna kuna od 2004. do danas. Samo su zemljani i građevinski radovi na uređenju ciljne arene koštali više od 10 milijuna kuna. Ciljne arene! Dalje bolje da i ne brojim. Više o svemu naći ćete u članku na Business.hr koji se, kao i brojni drugi, dade izguglat. E baš zbog tih pustih milijuna ne bi bilo dobro na sve oguglat. Sad pogledajmo drugačije: koliko bi se ceste, vode, odvodnje, škole, bolnice, svega potrebnog dalo namaknuti za te novce? Je li nas itko pitao što bismo radije: raskošnu Snježnju kraljicu ili bolnicu. Ne sjećam se. I još bez imalo srama ističu kako se odavno nije uložilo u žensku bolnicu u Petrovoj pa neka budemo humani i doniramo nešto gotovine e da bi se bolnica malo sfriškala. Jer grad i država bi rado renovirali bolnicu (ma sagradili bi i novu), ali nema se kad je Snježna kraljica tako skupa a i nagradni fond je visok i zabavni program na Trgu glamurozan i još nam snježni topovi moraju radit četrdeset dana neprekidno. Pa još kažu: čekaj, ne možeš to samo tako golim brojkama mjeriti; gdje je tu ugled koji stječemo, promocija u Europi i svijetu, skijalište koje ostavljamo našim građanima i djeci, neprocjenjiva korist za turizam … Sad malo razmislite pa recite sami, točku po točku, koliko ovi “argumenti” drže vodu. Meni osobno su najdraži onaj s djecom i onaj s međunarodnom promocijom. Nekako osjećam da nam je domovina na dobrom putu k tituli za mis simpatičnosti. Nema tog Europljanina koji se neće razgaliti kad vidi kako jedna mala zemlja tako izmučena korupcijom, tako napaćena stanjem u zdravstvu, s tako bankrotiranim mirovinskim fondom, s tolikim nezaposlenima i ovisnima o sustavu socijalne skrbi, kako jedna tako izmučena zemlja s ponosom izdvaja za najglamurozniju utrku na svijetu. Neprocjenjivo! |
