For the Record
Inicijativa skupljanja potpisa za referendum o pristupanju NATO-u je iza nas. Prikupljeno je oko 125.000 potpisa, daleko manje od potrebnih 450.000 koliko je bilo potrebno skupiti. Sad kad su rezultati zbrojeni, zbrajaju se i dojmovi, komentari, analize. Smiren i pametan komentar jednog od istaknutih aktivista ove inicijative pročitajte ovdje. Možda vam bude zanimljivo usporediti ga s jednako smirenim i ne baš korektnim današnjim „On the Record“ komentarom Davora Butkovića. Nije ovaj čas uopće bitno što tko misli o NATO-u. Čak nije niti važno mislite li da je referendum nepotreban – i to je legitiman stav. Ne referiram se niti na nedavne Butkovićeve nevolje. Jednostavno mislim da je inicijativa skupljanja potpisa bila akcija vrijedna sama po sebi. Važna za širenje prostora javnog djelovanja i za borbu protiv dominacije političkih stranaka nad svakim prostorićem javnog života. Ni pol muke da su te stranke nečemu. Ali, vidite i sami kakve su. Koliko ima političara za koje mislimo da im je primarni cilj opće dobro? Ili da barem svoj posao rade dobro, u skladu s nekim profesionalnim standardima. Uostalom, zar nisu i neke stranke iz vladajuće koalicije u svoju predizbornu platformu bile ugradile referendum o NATO-u? Zato je još vrednije što se skupilo dovoljno energije i volje da se inicijativa pokrene. I pokretačima akcije je unaprijed bilo jasno de će potreban broj potpisa teško prikupiti. Tim više njihov doprinos treba cijeniti. Bez obzira na greške i prije i u samoj kampanji. O tome kako je teško i zašto je teško da ikakva takva inicijativa uspije razmislite ponovo kad pročitate Hadžijev članak. Što zamjeram Butkoviću? Svakako ne njegov stav da je referendum nepotreban (iako bi se i o tome dalo). Prvo mu zamjeram što se kao važan novinar svrstava ne na stranu javnosti, nego na stranu partijanera. A naše partije nipošto nisu vrijedne da se čovjek svrstava uz njih. Čak i ako radi za njih. Ovako, von oben, docirati aktivistima jednostavno nije fer. Drugo mu zamjeram što prešućuje glavni problem s kojim se inicijativa suočila: lažne podatke o stvarnom broju birača. I najjednostavnije shvaćanje profesionalnog poštenja nalaže da se o tome kaže. Ma što kaže: to je stvar protiv koje se mora ustati. Ironično, u istom današnjem broju Jutarnjeg, i Vesna Pusić spominje u intervjuu da se možda radi i o 400.000 nepostojećih, a registriranih birača. Intervju vodio: Davor Butković. A najviše mu zamjeram da upravo on, zajedno s kolegama, i ovakvim člankom učvrćuje sveprisutnu apatiju. Apatiju ste proizveli, a sad je još i dozidavate. Zar baš sve što postoji treba gurati pod skute ovih sivih i nevrijednih stranaka? Po mojoj evidenciji češće su dojave o pojavi Yetija nego o nekom pametnom i poštenom istupu nekog od naših političara. Ruku pod ruku s njima onda idu mediji. Sve što mediji, osobito pisani, imaju reći o našim političarima svodi se na estradu. Gdje tko jede, s kim pije, protiv koga se ženi i rastaje, tko otvara gusarske kovčege s kovanicama. U čemu se razlikuje praćenje lika i djela Luke Bebića, na primjer, i Žaka Houdeka? Ne bih mogao kazati. Ima li što predsjednik Sabora reći građanima i imaju li novinari što reći o predsjedniku Sabora? Ne i ne. I sad Butković hladno iz svoje prevrijedne pozicije poručuje građanima i aktivistima da je 125.000 potpisa debakl. Tek nešto više od četvrtine od potrebnih 450.000 potpisa. Neka mu njegove ocjene. Samo, bilo bi fer da kaže ima li uopće u cijeloj ovoj turobiji 450.000 građana koji nisu klonuli u rezignaciju i koji su se spremni založiti za neku javnu stvar. Ne računam pritom na jad i muku svih onih koji se eventualno mogu udružiti u nekom protestu. Nego, ima li uopće u Hrvatskoj 450.00 informiranih i pismenih građana koji se nisu predali apatiji. Koji bi imali dovoljno optimizma i energije založiti se za ikakvu ideju? Zato je bilo kakva akcija koja u dva tjedna treba prikupiti 450.000 potpisa s matičnim brojem nemoguća misija. Dijeliti lekcije aktivistima, a ne spomenuti ovu jednostavnu činjenicu koje je i D. B. vrlo svjestan zato nikako nije pošteno. |