Ledene staze
|
Obožavam sport. Nogomet najviše. Ali s jednakim žarom gledam i skijaške skokove i biatlon. Vjerojatno je ideja natjecanja ono što me najviše privlači. Hic Rhodus hic salta je razlog zbog kojeg nikad nisam bio preveliki entuzijast za Weltklasse u Zurichu - više me veseli gledati službena prvenstva, pa makar i s lošim rezultatima. Divim se velikim šampionima. Npr. Janici. Ili, da ostanemo u atletici, Al Oerter, Sergej Bubka, Jan Železny, Stefka Kostadinova su neki od mojih favorita. I uvijek sam presretan kad našim sportašima uspije nešto veliko. Priznajem da sam bio ganut kad je Goran osvojio zadnji poen protiv Raftera onomad u Wimbledonu. Dan danas pamtim finale u Barceloni protiv prvog i jedinog dream teama. Jedino, ja nekako ne vjerujem da su svi sjajni uspjesi naših sportaša baš onolika reklama za našu zemlju kako se to obično prikazuje. Prije mi se čini da je to jedna divna fraza i podloga za beskrajne manipulacije. Odmah je važno izuzeti devedesete. To je bila druga priča i poanta je tada bila u prepoznavanju Hrvatske. Zato kapa dolje košarkašima i Goranu i obojici Gorana koji su kopali kao rudari na teniskom turniru parova u Barceloni kako bi osvojili medalju za Hrvatsku. I svima nespomenutima, svaka čast. Danas je drugo. Kažu npr. da u svakom kutku svijeta znaju za Davora Šukera. To je super za Šukera, ali ja tu ne vidim neku stvarnu korist za RH. Ili Janica. Drugačije bi bilo kad bi Janica bila plod sustavnog rada u hrvatskom skijaškom savezu - a to drži vodu koliko i nadzorni odbor Brodosplita. U tom smislu je Ivan Ljubičić, kojemu isto svaka čast, možda i bolji primjer. Možda mislite da pretjerujem. Ali pogledajmo stvar iz malo drugačijeg rakursa. Primjer1. Španjolska je ovogodišnji prvak svijeta u košarci. To je bez sumnje blistavi uspjeh. No, je li to i za milimetar promijenilo našu percepciju Kraljevine Španjolske? Je li nas to nagnalo da uložimo novac u tamošnje projekte? Ljetovali zbog toga u Španjolskoj? Primjer 2. U Parizu 2003. prvak svijeta u ping pongu je postao Austrijanac Werner Schlager. To nije uspjeh, to je podvig! Pazite: pokraj milijarde Kineza, Waldnera i Samsonova, prvak je postao Schlager. A nisam siguran da ste to uopće registrirali. Pa sad recite koliko je Schlager time promovirao Austriju. Sve bi ovo bilo obično zanovijetanje, kad se priče o zaslugama za narod i promociji zemlje ne bi pisale s puno nula. Jesmo li svjesni koliko nas građane košta "vrhunski sport"? Koliko zapravo novaca gradovi i županije i HOO daju profesionalnim sportašima. Ne računam tu održavanje objekata nego, onako, za plaće. Uzmite enpeer (molim bez uvrede) vaterpolo klub Mladost Zagreb ili rukometni klub Zagreb. Tamo igraju vrhunski igrači s vrhunskim primanjima - koja, sva je prilika, nisu zaradili. Meni se to čini otprilike kao "ideje naše, benzin vaš". O Dinamu bolje ne trošiti riječi. Bolje su brojke: kažu da mi građani sponzoriramo Dinamo s 5 milijuna eura godišnje. (Opet da se iskreno logiram: meni je Dinamo, unatoč Mamiću, važan. Proljeće 82 mi je još uvijek važno. Poruka Dinamu: vratili ste krivog Cvitanovića.) Kaže Bandić, Zagreb je toliko velik i važan da mu treba i nogometni klub kakav doliči velikim i važnim gradovima. Što je valjda usputni dokaz da su Beč, Budimpešta i Prag neveliki i nevažni. Našem istaknutom veslaču prohtjelo se da sudjeluje i na zimskoj Olimpijadi - naravno, opet s našim benzinom, pa se dosjetio formirati hrvatsku bob-posadu. Sa švicarskim pilotom skupio neke bodove u Svjetskom kupu i domogao se Olimpijade, sponzor RH. Popunio posadu, oni otišli, spustili se, preživjeli, i promovirali Hrvatsku. I sad je nama super jer kad se naša djeca bobiraju ledenim stazama, ona imaju naše, domaće uzore. A ja, cjepidlaka, pitam za novac. No, kad bi se stvarno mene pitalo, ja bih sve te novce za Dinamo, Borasku & comp. i dr. vratio školskom sportu i djeci. Za 10 godina imamo još 10 Danijela Grgić plus zdravu djecu. Garant. |
