Cabaret
Čitam danas da će Radovana Karadžića ošišati zatvorski brijač. Bezbrojne su fotoreportaže koje nam nastoje približiti život D. D. Dabića. Brat mu Luka već je skoro medijska zvijezda; sto-posto već neki reporter dogovara intervju s dnevnicama u džepu. U novinama fotografije kafane u koju je dr. Radovan najradije zalazio. Guslao. Majstor koji je izgradio Radovanove gusle valjda već prima deseteke narudžbi. „U krevetu s Radovanom“ naslov je članka koji zajedno s fotografijom neke žene vrišti s neke naslovnice. I tako dalje. Sutra će neki Mađar, vlasnik pansiona na Čiovu, pozirati pred apartmanom kojeg je lani iznajmio dr. Radovanu. (Normalno da je Mađar; pa ne bi mu valjda naš čovjek izdao krevet.) A bit će toga još. Kasapini, piljarice, kelneri i autolakireri tek će doći na red. Facebook i Youtube već jesu. Sve to je neizrecivo tužno. U normalnog čovjeka izaziva samo tugu i mučninu. Možda je istina da će priča o Karadžićevoj ljubavnici prodati sutrašnje novine, možda će čitatelji sutra i sami tražiti još. Ali, siguran sam, svakom normalnom od toga je zlo. U meni je od toga samo neka tupa praznina. Prekasno je i prenepravedno da je taj čovjek toliko dugo živio na slobodi. Naravno da nije nevažno da je konačno uhapšen, bolje ipak nego nikako. Zato ne razumijem ovu nepodnošljivu estradizaciju koja se oko Karadžića stvara. Neshvatljivu potrebu da se ovaj sumorni epilog u našim medijima tretira kao Jelena Veljača ljetnih dana. Pa nije to, ljudi uhvaćen Arsene Lupin ili neki drugi romantični i benigni bjegunac. Dajte prestanite raditi cabaret od ratnog arhitekta. Prestanite zabavljati narod s vijestima o tom čovjeku. Mi ne želimo znati ništa o njemu. Želimo samo da se privede pravdi, pa makar i ovako zakašnjeloj i nepravednoj. |